Poezija jedne veštice

Ponekad

Rekli su – ne plači, ne sanjaj, probudi se!

Probudim se. Ponekad.

U cik zore te osetim.

Potisnem te.

Neizgovorene reči poput malih, crnih strela

biraju najsitnije nerve u koje će se najbolnije zabiti.

Setim te se.

U ogledalu jedino tvoj lik vidim.

Čekam prve zrake da te obrišu.

Zapitam se.

Jesmo li probali baš sve?

Nema nas. Nikada nas nije ni bilo.

Sklopim oči.

Vidim.

Brzo ih otvorim dok mi misli ne odlutaju predaleko.

Umišljam noževe koji mi seku dušu.

Nema duše, duša je mit.

Zaspim. Ponekad.

Nedostaješ. Stalno.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s