O nametnutim i urođenim strahotama ljudskog bića – Naš razred, 8. Pozorišno proleće, Šabac

Na pretposlednjoj takmičarskoj večeri 8. Pozorišnog proleća u Šapcu gledali smo predstavu “Naš razred” Tadeuša Slobođaneka, u režiji Tatjane Mandić Rigonat, a u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu.

Za predložak ove drame Slobođanek uzima istorijski događaj – 10. jula 1941. godine je u mestu Jedvabne izvršen strahovit zločin istrebljenja Jevreja koji su počinili Poljaci. Hiljadu i šest stotina Jevreja je stradalo tom prilikom. U tekstu je jasno prepoznatljiva namera da se o tom događaju govori kroz ljude i međuljudske odnose. Deset učenika i učenica jednog razreda započinje priču u gotovo infantilnom, dečjem periodu, kada im je najvažnije da se druže i zaljubljuju, no već se na samom početku jasno vide te klice zla koje će kroz godine prerasti u prave strahote. Mandić Rigonat smešta radnju u školsku učionicu i ta scenografija do samog kraja predstave sjajno igra sve neophodne prostore za tok dramske radnje. Ovakve priče neophodno je pažljivo režirati, a čini mi se da je rediteljka izabrala pravu meru za slikanje svih događaja koji će obeležiti svakog od deset likova, oslanjajući se u velikoj meri na sjajne glumačke sposobnosti ansambla ove predstave. Drama je, simbolički, podeljena u 14 časova, odnosno lekcija, a pitanje koje lebdi i nad predstavom i nad publikom jeste: “Jesmo li išta naučili?”

Svako od ovih deset učenika i učenica nosi svoju ličnu tragediju sa sobom, ovde nema srećnog kraja i ovde nema srećnih života. Baš zbog toga je ovaj tekst dobro napisan, jasno se vidi kako ideologija i zloba izjedaju pojedince, dok ovi drugi pokušavaju da spasu makar i neke mrvice svojih života, što će, svakako, biti uzaludno. Jakub Kac (Dragan Sekulić) je prvi koji strada od ruke svojih dojučerašnjih drugova iz školske klupe. Njegov greh je što je Jevrejin u momentu kada u svetu nije dobro biti Jevrejin jer je jedan zlikovac tako rekao. Njega će njegovi drugovi pretući na samom kućnom pragu, a dželat će mu biti Rišek (Vučić Perović) koji je inicijator tog ideološkog pobuđivanja zla u Poljacima. Rišek je, zapravo, esencija zla i u njemu nema trunke ljudskosti. Njegovi pomagači su Zigmund (Petar Strugar) i Henjek (Danilo Lončarević), a ova ista banda počiniće još jedan zločin – silovaće drugaricu iz razreda, takođe Jevrejku, Doru (Jelena Blagojević). Kasnije će Dora biti jedna od onih 1600 stradalih Jevreja, a moliće za pomoć i Rišeka i drugaricu iz razreda Zohu (Nina Nešković), ali njen vapaj niko neće čuti – Rišek zato što ne želi, Zoha zato što ne sme. Jelena Blagojević sjajno interpretira ovu ženu potpuno degradiranu i razorenu, najpre silovanjem, a onda i javnim poniženjem, te na kraju i tragičnim krajem samo zato što je Jevrejka. Ona je bila udata za Menahema (Jovan Jovanović), takođe druga iz razreda, koji u momentima njenih stradanja boravi u skrovištu, pokušavajući da nekako izvuče živu glavu iz rata u kom je osuđen na smrt. Njegov jatak je Zoha, no iako drugu pomaže, njen potpuni ljudski slom nastaje u momentu kada odbija da pomogne Dori i u njoj se jasno vidi borba između ljudskog i neljudskog, gde ovo drugo preovladava samo zato što je to, nažalost, i jedini izlaz iz cele situacije sa glavom na ramenima. Vladek (Nedim Nezirović) krije od Poljaka još jednu Jevrejku, ponovo drugaricu iz razreda, Rahelku (Suzana Lukić), kojoj je jedini spas da promeni veru i postane Marijana, no i ona će ubrzo shvatiti da je bolje bilo izgubiti glavu, nego živeti taj život prepun strahota i užasa čak i nakon završetka rata. Jedini koji fizički izbegava sve te užase je Abram (Dušan Matejić), koji je otišao u Ameriku kako bi se školovao, ali kroz pisma do njega dopiru sve tragedije i on kroz sve prolazi emotivno. Svi glumci i glumice svoje likove grade posvećeno i tačno, a u izvedbi su odlični, ujednačeni i precizni.

Predstavu prati sjajna muzika Irene Popović Dragović koju izvode Vladimir Gurbaj, Nikola Dragović i Ivan Mirković. Songovi su vrlo upečatljivi i jasno odvajaju i poentiraju celine u ovoj predstavi.

Postoji nešto magično u tim predstavama koje te od samog početka uvuku u svoj svet, a takav je i “Naš razred”. Iako traje dva sata i dvadeset minuta bez pauze, vreme proleti, što zbog dinamične igre sjajnih glumaca i glumica, što zbog promišljene režije, što zbog dobro napisanog teksta.

Leave a comment